Mir kao prevara/Peace as deception

Prijatelj iz Gaze piše u poruci prije nekoliko dana: “Izrael i Amerika znali su kako prevariti svijet, posebno europske zemlje. Proveli su sporazum o prekidu vatre, ali nažalost, rat protiv nas i dalje bjesni, iako bez medijske pokrivenosti. Prvo, ulaz pomoći je veoma ograničen. Većina tih kamiona pripada trgovcima. Drugo, Izrael i dalje kontrolira veći dio Pojasa Gaze. Treće, Izrael i dalje cilja na sve na svom popisu za atentat, kao što se (danas) dogodilo u području Zeitouna, a također i u Khan Younisu. Četvrto, Netanyahu i dalje prijeti i govori da rat u Gazi još nije završen.”

U samo dva tjedna od proglašenja primirja izraelska vojska ubila je najmanje 50 osoba. Neselektivno bombardiranje Gaze nikada nije prestalo – iako globalnu javnost pokušavaju uvjeriti da je konačno nastupio mir. No, ono što se sada Palestincima nudi nije ni mir ni sloboda, nego nova faza kolonijalnog upravljanja. “Deradikalizirani” i “provjereni” Palestinci predviđeni su kao jeftina radna snaga unutar specijalnih industrijskih zona pod nadzorom korporacija, dok nad njima bdiju globalna garnitura milijardera, globalne financijske institucije i politički komesari poput Tonyja Blaira. Umjesto samoodređenja, nudi im se korporativizirano ropstvo – bez glasa, bez zemlje, bez pravde, bez budućnosti.

Istovremeno, na političkim pozornicama diljem Europe čuju se uzdasi olakšanja zbog ovog dugo očekivanog mira, koji eto najavljuje ulazak humanitarne pomoći i deradikalizaciju palestinskog društva, kao korak ka dvjema državama. No, iza diplomatskih fraza i geopolitičkog kalkuliranja jasno se nazire nastavak iste kolonijalne logike: dehumanizacija, nadzor i eksploatacija.

Nisu nam nepoznati “procesi” prema kojima se nude mir i svakome njegova država. U palestinskom slučaju, obećanje mira i države predstavlja maskiranje stoljetne kolonijalne politike, posljednje iteracije genocida koju gledamo u visokoj rezoluciji i planova daljnje ekstrakcije svih preostalih resursa.

Nema nikakvog trajnog mira dok je Gaza pod opsadom, dok je Zapadna obala pod ilegalnim naseljima, a istočni Jeruzalem pod izraelskom kontrolom. Iluzija dviju država ne mijenja osnovne činjenice: Izrael kontinuirano širi svoj teritorij, namjerno kršeći međunarodno pravo, dok se na međunarodnoj sceni priča o “rješenju” koje u praksi omogućava nastavak kolonijalne ekspanzije.

Ako želimo shvatiti dubinu problema, moramo kritički preispitati samu logiku tog “rješenja”. Simbolički, priznanje palestinske države, ako ga ne prate realna dekolonizacija i kraj okupacije, ostaje prazna metafora. Ono potvrđuje pravo Palestinaca na samoodređenje, ali istovremeno omogućava svjetskim silama da zadrže moć u regiji i dalje koriste Palestinu kao poligon za interese kapitala. Priznanje palestinske države, bez zaustavljanja okupacije, bez ukidanja naseljeničkih enklava i bez istrage i kažnjavanja odgovornih za ratne zločine, ne znači ništa. To je tek formalnost, simbolički čin koji, u najgorem slučaju, omogućava nastavak međunarodne legitimacije kolonijalnog režima i zadržavanje statusa quo. U realnosti, ta je država, ako se uopće može nazvati državom, fragmentirana, pod upravom izraelskih vlasti ili pod pritiskom sankcija i ograničenja. Njen teritorij je podijeljen, a resursi pod Izraelovom kontrolom. Izrael kontrolira granice, zračni prostor, more, vodu, zemlju, energiju. Palestinska samouprava ima ograničene ovlasti nad dijelom Zapadne obale (zone A i B), dok je Gaza i dalje pod opsadom.

Dakle, što znači priznanje? Simbolički, ono potvrđuje pravo Palestinaca na samoodređenje i suverenitet. Pravno, priznanje jača poziciju Palestine pred međunarodnim institucijama: pred Međunarodnim sudom pravde, gdje se osporava ili potvrđuje njezin status subjekta međunarodnog prava, i pred Međunarodnim kaznenim sudom, čija je Palestina članica od 2015. godine. Svako novo priznanje otežava osporavanje tog članstva i dodatno legitimizira njezine podneske. Ali bez kraja okupacije i kolonizacije, priznanje ne donosi Palestincima ni stvarnu slobodu ni sigurnost.

Dodatno, priznanje Palestine ima ozbiljne reperkusije na samu Palestinu, sigurnost i autonomiju palestinskog naroda. Naime, palestinska država koju danas europske vlade priznavanjem zazivaju odnosi se na granice iz 1967. godine, kada je Izrael u Šestodnevnom ratu okupirao Zapadnu obalu, Istočni Jeruzalem, Gazu, Sinaj i Golansku visoravan, utrostručivši teritorij pod svojom kontrolom. Tada je više od milijun Palestinaca palo pod izravnu vojnu okupaciju. Godina 1967. bila je tek nastavak kolonijalnog projekta započetog 1947., kada je osnutkom Izraela i njegovim širenjem na više od 78 posto teritorija bivšeg britanskog mandata Palestine uništeno više od 400 palestinskih sela, a prognano više od 700.000 ljudi. Nakba nije povijesna fusnota, nego genocid koji traje i danas.

Priznati Palestinu unutar granica iz 1967. znači zapravo potvrditi i normalizirati taj genocid. Može li se stati na stranu pravde tek priznanjem države koja leži na leševima, bez ikakvog suvereniteta, kontrole granica, zračnog i morskog prostora, države koja nema pravo na vojsku i koja ni po čemu ne može obraniti svoj narod od izraelske ratne mašinerije?

Problem je ne samo u tome što su na čelu Izraela Netanyahu i njegova koalicija, nego i u tome što je ovakav Izrael kolonizatorska, okupacijska i aparthejdska država, zasnovana na etnonacionalnom i konfesijskom ekskluzivitetu kao kriteriju građanskih prava.

Priznanje koje dolazi bez prokazivanja ove istine i bez jasnog imenovanja genocida i zaustavljanja svakog oblika nasilja prema Palestini nije čin pravednosti. Umjesto da Palestincima donese slobodu i samoodređenje, ono služi europskim vladama da operu vlastitu savjest. Stoga ovakva priznanja, iako formalno važna u međunarodnom pravu, u političkom smislu ostaju prazni činovi ako nisu praćena konkretnim potezima koji zaustavljaju genocid i okončavaju okupaciju.

Dvije države na klizištu

Ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman je ljetos najavio, a premijer Andrej Plenković nedavno i izgovorio da nije pitanje hoće li Hrvatska priznati Palestinu, nego kada. Bilo im je prerano prije koji tjedan u Saboru jer valjda postoji bolji politički trenutak slavodobitnosti nad rasutim kostima. Dodao je i da će Hrvatska težiti dvodržavnom rješenju. Onom rješenju koje će potvrditi neprikosnovenost izraelske državnosti, a okljaštriti palestinsku državu. Drugim riječima, držat će i dalje cijev na ramenu izraelskoj ratnoj mašineriji i međusobnoj trgovini oružjem i sekuritizacijskom aparaturom.

Najnovije zemlje koje su priznale Palestinu, mahom bliske saveznice Izraela, sve to predstavljaju kao “održavanje na životu” ideje dviju država. No, kome se prodaje ta iluzija? Jer i sami politički partneri Izraela vrlo dobro znaju da Izrael palestinsku državu nikada neće dopustiti. To je projekt koji se odavno raspao, još u Oslu devedesetih, i danas opstaje samo kao fantomski projekt za međunarodnu zajednicu i domaću javnost na Zapadu.

Izrael nikada nije želio palestinsku državu i jasno je da neće pristati na dvodržavno rješenje – i zbog teritorija i zbog straha da bi ono ojačalo palestinski položaj u međunarodnom pravu. Od prvog naselja Kfar Etzion nakon Šestodnevnog rata 1967. godine, Izrael je izgradio više od 160 naselja na Zapadnoj obali i u okupiranom Istočnom Jeruzalemu, u kojima danas živi oko 700.000 izraelskih doseljenika. Ta su naselja ilegalna prema međunarodnom pravu, no gradnja se nastavlja. I to sve vrijeme dok traje genocid.

Najnoviji plan za 3.400 novih domova praktički bi presjekao Zapadnu obalu i povezao postojeća naselja cestama rezerviranima samo za Izraelce, čime se svaka buduća palestinska država pretvara u geografsku iluziju. O agresivnom širenju svjedoče i industrijski kompleksi poput parka Barkan na okupiranom teritoriju, dok premijer Benjamin Netanyahu i njegova stranka Likud otvoreno podupiru agendu doseljenika. Sam Netanyahu je izjavio da se Izrael “nikada neće vratiti na granice iz 1967.”, a u Knessetu je ovoga ljeta izglasana deklaracija za aneksiju Zapadne obale, koju je predložio ministar financija Bezalel Smotrich, i sam stanovnik ilegalnog naselja. U izraelskoj vladi danas sjedi cijeli niz vođa doseljeničkog pokreta, od Smotricha do Itamara Ben-Gvira, koji zauzimaju ključne resore i provode politiku kolonizacije. Rezultat je sustavno i nekažnjeno otimanje palestinskog tla, potkrijepljeno “božanskim mandatom” da se uspostavi Veliki Izrael – od Jordana do Libanona – dok međunarodna zajednica i dalje govori o “dvjema državama”.

U ovoj mutnoj vodi, iz koje strši dvodržavno rješenje, jedva se vidi da postoje i druge mogućnosti – one koje su nekoć bile javno vidljive i ozbiljno razmatrane u bliskoistočnim i međunarodnim političkim krugovima. Što je s jednodržavnim rješenjem – zajednicom Palestinskih Arapa, Židova, kršćana i drugih, koji bi živjeli u miru, obnavljali zajednicu s političkim branama od novih penetracija i krvničkih rezova? Što je s idejom regionalnog oslobođenja od cionističkog, imperijalnog i autoritarnog nasilja? Ili čak s bezdržavnim rješenjem? Svaka od tih mogućnosti dijeli zajednički horizont dekolonizacije, kraj naseljeničkog kolonijalizma i upravljanje zemljom i životom bez euro-američkih genocidnih intervencija.

Dekolonizacija ne smije značiti etničko čišćenje ni protjerivanje Izraelaca. Ona znači suočavanje s posljedicama – pravnom i političkom odgovornošću za okupaciju i genocid, te procesuiranje ratnih zločina. Tek u tom okviru može se graditi buduća zajednica u kojoj će svi živjeti, ali bez privilegija nasilnika i nekažnjivosti zločina.

Treba jasno reći: samo palestinski narod može odlučiti kako želi živjeti – siguran od nasilja i otimačine, s mogućnošću da zaliječi rane i da oblikuje vlastitu političku subjektivnost. Nasuprot objektivizaciji kojoj je desetljećima podvrgnut. Na međunarodnoj zajednici je da podrži palestinsko samoodređenje, bez tutorstva i nametanja. Jer iako je u jeziku geopolitike teško govoriti o intimi, željama, iscjeljenju i povjerenju, još je teže gledati kako mutna voda guta i ono malo života i snage što se još bori protiv genocidne (i) kapitalističke mašinerije.